Au jour fixé, l'appartement du comte Ulric de Rouvres était préparé. Ulric y donna rendez-vous pour le soir même à trois des plus célèbres médecins de Paris. Puis il courut chercher Rosette.
Elle venait de mourir depuis une heure. Ulric revint à son nouveau logement, où il trouva son ancien ami Tristan, qu'il avait fait appeler, et qui l'attendait avec les trois médecins.
—Vous pouvez vous retirer, messieurs, dit Ulric à ceux-ci. La personne pour laquelle je désirais vous consulter n'existe plus.
Tristan, resté seul avec le comte Ulric, n'essaya pas de calmer sa douleur, mais il s'y associa fraternellement. Ce fut lui qui dirigea les splendides obsèques qu'on fit à Rosette, au grand étonnement de tout l'hôpital. Il racheta les objets que la jeune fille avait emportés avec elle, et qui, après sa mort, étaient devenus la propriété de l'administration. Parmi ces objets se trouvait la petite robe bleue, la seule qui restât à la pauvre défunte. Par ses soins aussi, l'ancien mobilier d'Ulric, quand il demeurait avec Rosette, fut transporté dans une pièce de son nouvel appartement.
Ce fut peu de jours après qu'Ulric, décidé à mourir, partait pour l'Angleterre.
Tels étaient les antécédents de ce personnage au moment où il entrait dans les salons du café de Foy.
L'arrivée d'Ulric causa un grand mouvement dans l'assemblée. Les hommes se levèrent et lui adressèrent le salut courtois des gens du monde. Quant aux femmes, elles tinrent effrontément pendant cinq minutes le comte de Rouvres presque embarrassé sous la batterie de leurs regards, curieux jusqu'à l'indiscrétion.
—Allons, mon cher trépassé, dit Tristan en faisant asseoir Ulric à la place qui lui avait été réservée auprès de Fanny, signalez par un toast votre rentrée dans le monde des vivants. Madame, ajouta Tristan en désignant Fanny, immobile sous son masque, madame vous fera raison. Et vous, dit-il tout bas à l'oreille de la jeune femme, n'oubliez pas ce que je vous ai recommandé.
Ulric prit un grand verre rempli jusqu'au bord et s'écria:
—Je bois....
—N'oubliez pas que les toasts politiques sont interdits, lui cria Tristan.
—Je bois à la Mort, dit Ulric en portant le verre à ses lèvres, après avoir salué sa voisine masquée.
—Et moi, répondit Fanny en buvant à son tour... je bois à la jeunesse, à l'amour. Et comme un éclair qui déchire un nuage, un sourire de flamme s'alluma sous son masque de velours. | Na utvrđeni je dan stan grofa Ulrica de Rouvresa bio spreman za useljenje. Za istu je večer Ulric u njemu zakazao sastanak s tri najuvaženija pariška liječnika. Potom je pohitao potražiti Rosette. Sat ranije, ona je preminula. Ulric se vratio u svoj novi dom, gdje je zatekao staroga prijatelja Tristana kojeg je bio pozvao i koji ga je čekao s tri liječnika. —Možete se povući, gospodo, reče im Ulric. Osoba radi koje sam želio čuti vaše mišljenje više ne postoji. Ostavši nasamo s grofom Ulricom, Tristan nije pokušavao ublažiti njegovu bol nego mu se u njoj bratski pridruži. On je preuzeo brigu oko raskošnog pokopa Rosette kojem se iščuđavala cijela bolnica. On je otkupio stvari koje je djevojka donijela sa sobom i koje su, nakon njezine smrti, postale vlasništvo uprave. Među tim stvarima nalazila se mala plava haljina, jedina koja je ostala sirotoj pokojnici. Njegovom je brigom i stari Ulricov namještaj, iz vremena kada je živio s Rosette, premješten u jednu prostoriju njegova novoga stana. Već nakon par dana Ulric je, odlučan u nakani da umre, otputovao u Englesku. Takva je bila bliska prošlost ovog lika u trenutku kada je ulazio u salone kavane Foy. Ulricov je dolazak unio veliko komešanje među okupljene. Muškarci su se ustajali i pozdravljali ga uljudno, već kako to čine uglađeni ljudi. A žene, one su pak pet-šest minuta nametljivo zaokupile grofa Rouvresa skoro zbunjena pod povećalom njihovih pogleda, znatiželjnih do drskosti. —Hajde, dragi moj mrtvače, izgovori Tristan smještajući Ulrica na mjesto koje ga je čekalo pored Fanny, objavite zdravicom svoj povratak u svijet živih. Gospođa, pridoda Tristan predstavljajući Fanny, nepomičnu ispod svoje maske, gospođa će vam uzvratiti. A vi, prišapnu mladoj ženi na uho, ne zaboravite što sam vam naložio. Ulric zgrabi veliku čašu do vrha punu i povika: —Pijem… —Ne zaboravite da su javne zdravice zabranjene, prekinu ga hitro Tristan. —Pijem za Smrt, reče Ulric primičući čašu ustima, nakon što je nazdravio svojoj zamaskiranoj susjedi. —A ja, odgovori Fanny ispijajući kada je na nju došao red… pijem za mladost i za ljubav. I poput munje koja para oblak, blistavi joj osmijeh bljesnu ispod maske od baršuna. |